Kako društveno korisno učenje može biti dostupno i prikladno za sve studente?

Kako možemo povećati raznolikost sudionika u društveno korisnom učenju?

Iskustva društveno korisnog učenja trebaju biti dostupna učenicima svih rasa, etničkih skupina, društvenih slojeva, razina sposobnosti, religija, dobi, spolne orijentacije, životnih situacija, političkih pogleda i stilova učenja. Međutim, u mnogim institucijama, nerazmjeran broj studenata koji sudjeluju u društveno korisnom učenju su bijelci, srednja klasa i žene. Veliki dio današnjeg postsekundarnog stanovništva, a sve više i više budućeg, vidi višu edukaciju kao djelomičnu, instrumentalnu i pred-profesionalnu zbog svih drugih obveza koje se paralelno izvršavaju tj. djeca, obiteljsko vrijeme i zarađivanje plaće. Društveno korisno učenje može biti luksuz koji mnogi studenti ne mogu priuštiti, bilo u smislu vremena koje imaju na raspolaganju, financija ili posla.

Povećanje raznolikosti studenata koji sudjeluju u društveno korisnom učenju zahtijeva da promicanje iskustava u društveno korisnom učenju i zapošljavanje sudionika budu široki i višestruki te da se poduzimaju ciljani napori da se dopre do učenika koji se obično ne angažiraju. Dok objave u razredu, popisi i društveni mediji mogu biti učinkoviti, nema boljeg načina da se proširi baza sudionika u društveno korisnom učenju kao osobne, jedan-na-jedan pozivnice i preporuke. Studenti koji su novi u društveno korisnom učenju, posebno oni koji se pitaju je li to za njih, imaju veću vjerojatnost da pozitivno odgovore na poziv prijatelja da se pridruže iskustvu ili na prijedlog nastavnika da učenik ima mnogo toga za doprinijeti i dobiti iz određenog iskustva.

Nuditi financijsku pomoć studentima koji sudjeluju u društveno korisnom učenju, bilo u zemlji ili inozemstvu, bi  bilo nemoguće ili bi predstavljalo teškoće. Mnoge ustanove nude stipendije ili financijske stipendije studentima koji se bave istraživanjem u zajednici ili drugim značajnim projektima društveno korisnog učenja koji mogu ili ne moraju biti dio vrhunskih tečajeva. Studenti koji imaju to pravo, mogu zaraditi svoje plaće kroz rad u zajednici, bilo kao dio sveučilišnog projekta ili samostalno. Neke institucije su razvile snažne, kontinuirane projekte društveno korisnog učenja posebno za angažiranje studenata državnih fakulteta. Drugi pristup je stvoriti stipendije za društveno korisno učenje koje funkcioniraju kao akademske i atletske stipendije kako bi privukli i zadržali učenike.

Iskustva društveno korisnog učenja, uključujući uzajamno davanje i refleksiju, moraju biti dostupna i studentima s tjelesnim i mentalnim oštećenjima. Nažalost, društveno korisno učenje prečesto se usredotočilo na osobe s oštećenjima kao na primatelje, a ne na pružatelje usluga. Nastavnici i oni koji osmišljavaju iskustva u društveno korisnom učenju dužni su osigurati dovoljno razrađene načine uključivanja i razmišljanja o usluzi, tako da svi studenti mogu sudjelovati. Konzultacije s partnerima u zajednici i centrom za društveno korisno učenje mogu biti od pomoći.

Pokazalo se da motivacija za sudjelovanje u društveno korisnom učenju varira s obzirom na kulturu, rasu, etničku pripadnost i slično. Npr. Studenti koji potječu iz siromašnih zajednica i obitelji mogu osjećati pomiješane emocije u situacijama kada bi trebali pomagati sličnoj zajednici u kakvoj su odrasli. Može se dogoditi da imaju grižnju savjesti jer su izašli iz te neimaštine, ili se ne žele vratiti jer smatraju da ne žele davati lažnu nadu onima koji će se teško izvući iz toga. Bitno je imati širok spektar u kojem je moguće djelovati, pa tako ovisno o zanimanju studenata ponuditi najbolju opciju, tj. onu u kojoj će moći najviše doprinijeti.

IZVORI:

1. Dunlap, M.R., & Webster, N. (2009). Enhancing intercultural competence through civic engagement. In B.Jacoby (Ed.), Civic engagement in higher education: Concepts and practices. San Francisco, CA: Jossey-Bass.