Na pitanje koje komponentne sadrže jaki programi društveno korisnog učenja, pokušali su odgovoriti autori istraživanja provedenog od strane Američke udruge za edukaciju i akreditaciju (AAHE), nacionalne koalicije Campus Compact i Nacionalnog društva za iskustveno obrazovanje. Navedena udruženja analizirala su 27 fakulteta i sveučilišta nominiranih od strane institucija i eksperata iz područja rada za opće dobro i društveno korisnog učenja. U istraživanje su bili uključeni fakulteti u zajednici, privatne visoke škole, institucije humanističkih znanosti te druge istraživačke institucije. Pokazalo se kako analizirane institucije imaju jake programe DKU-a. Programi koji su se pokazali kao primjeri dobre prakse godišnje u prosjeku nude oko 50 kolegija s uključenim DKU-om, obuhvaćajući time 44 sveučilišta, te podučavaju više od 1100 studenata.

Jedna od važnijih stavki uspjeha bila je imati jasnu viziju i dobro definirane misije, a to je bilo ostvarivo kroz povezivanje misije društveno korisnog učenja s misijom institucije. Na taj su način programi DKU-a ostvarivali prednosti kao što su lakše pravdanje financijskih sredstava, veća potražnja osoblja i administracije, te procjena ishoda provedenih programa koju podržavaju institucije. S obzirom da se DKU može inkorporirati u gotovo sve znanstvene i stručne discipline, potrebno je istaknuti neke od zajedničkih elemenata koji ga opisuju, bez obzira na vrstu institucije s kojom akademska zajednica ostvaruje suradnju.

Center for Service Learning & Academic Internships (2001) ističe osam ključnih elemenata svakog DKU-a koji se referiraju na ono što bi studenti trebali znati i moći učiniti kao rezultat sudjelovanja u nekom od oblika društveno korisnog učenja:

• “upoznavanje s potrebama zajednice”
• “povezivanje s nastavnim planom i programom odnosno kurikulumom”: DKU se kao nastavnu strategiju koristi da bi se zadovoljilo ciljeve učenja i norme na sadržajnoj razini. Ovaj element bit će zadovoljen ukoliko pokazatelji ukazuju da je DKU jasno artikuliralo ishode učenja studenata, pri čemu je usklađeno s nastavnim planom i programom te pruža mogućnost promišljanja o povezanosti između iskustva koje im je pruženo i samog nastavnog plana.
• “priprema”: uključuje orijentaciju i obuku unutar organizacija u zajednici, posebne projekte ili aktivnosti u koje će sudionik biti uključen. Druga forma ovakvog orijentacijskog treninga može biti i “unutar predavaone”, tj. studenti se upoznaju s konceptom DKU-a kroz poznavanje samih pojmova DKU-a, kao i promišljanjem o uzajamnoj odgovornosti i privilegijama koje proizlaze iz uključenosti u dinamiku zajednice.
• “reciprocitet-smislena usluga”: govori o partnerstvu tj. suradnji koja mora biti dostupna svim sudionicima i dionicima DKU-a. Učinkovitost tj. kvaliteta rada na aktivnostima bit će veća ukoliko su studenti svjesniji konteksta značajnosti onoga što rade za pojedinu zajednicu. Ništa manje bitna nije ni usklađenost aktivnosti s ishodima učenja koje pojedini kolegij ima za cilj. Vrlo je bitno da sudionici DKU-a budu upućeni u širi kontekst svoga rada i djelovanja kao i važnost istog koju vrednuje organizacija pod kojom djeluju.
• “sustavno razmišljanje”: može se najbolje opisati kroz prikaz “Ciklusa iskustvenog učenja” (Slika 1).

Proces ciklusa iskustvenog učenja započinje definiranjem i dijeljenjem iskustva studenata od “Što?” i prati kontinuirani ciklus prema “Što onda?” i “Što sada?”. Odgovori na točke u ciklusu, tj. na ova tri pitanja odnose se na sveobuhvatni i integrirani ciklus učenja koji student prolazi tijekom trajanja iskustva društveno korisnog učenja (Eyler, 1990, prema Center for Service Learning &Academic Internships, 2001).

• “razvoj u svim fazama”: kako bi ovaj element bio zadovoljen potrebno je da svi subjekti društveno korisnog učenja budu prilagodljivi na izazove koji se mogu javiti u pojedinoj fazi. Primjerice, akademska institucija izvršava grubu prilagodbu kako bi sezadovoljile potrebe zajednice. Partneri u zajednici s kojima akademska zajednica surađuje određuju potrebu i definiraju proces razvoja i očekivane ishode uspjeha.
• “građanska odgovornost i raznolikost”: odnosi se na multikulturalnost i dimenziju raznolikosti unutar jedne zajednice kojoj se studenti izlažu tijekom participiranja i brige o drugima. Ovaj element također zagovara osobnu odgovornost, koja se kroz djelovanje razvija i širi na način da predviđa cjeloživotni građanski angažman unutar pružanja usluga u zajednici.
• “evaluacija”: odnosi se na kontinuiranu evaluaciju. Svi partneri trebaju znati što će se evaluirati te što će evaluirati kod drugih na samom početku procesa DKU-a. Stoga bi se evaluacija trebala provoditi kontinuirano u svim fazama procesa DKU-a. Naglasak se također stavlja na kontinuiranu superviziju sudionika.

Potrebno je istaknuti i Načela dobre prakse društveno korisnog učenja (Principles of good practice for combining service and learning) koja su iznesena 1989. godine na Wingspread Konferenciji (Porter Honnet i Poulen, 1989).

Po njima, učinkoviti program zadovoljavaju sljedeće uvjete:

• angažman pojedinaca u odgovornim i zahtjevnim aktivnostima
• mogućnost za kritičko promišljanje o vlastitim iskustvima pružanja usluga
• jasna struktura ciljeva pružanja usluga i učenja za sve uključene u DKU
• mogućnost definiranja potreba za one u potrebi
• pojašnjavanje odgovornosti svake uključene osobe i institucije
• usklađivanje davatelja i primatelja usluga kroz promjenjive okolnosti
• aktivni i stalni organizacijski angažman
• uključenost treninga, supervizije, podrške, priznanja i vrednovanja ciljeva pružanja usluga i učenja
• vrijeme posvećeno DKU je fleksibilno, usklađeno s ciljevima te u najboljem interesu svih uključenih
• zalaganje za sudjelovanje različitih populacija u program

Preduvjeti pozitivnih ishoda za sve subjekte uključene u proces provođenja ove metode isti su, bez obzira na znanstvenu disciplinu u koju se DKU želi implementirati. Kroz populaciju studenata svjesnost o značajnosti djelovanja treba biti prihvaćena uvidom u dalekosežnost aktivnosti u koje su uključeni, te mogućnostima usavršavanja postojećih teorijskih znanja kroz ciklus iskustvenog učenja (razvoj osobnih i profesionalnih kompetencija). Kroz obrazovne institucije ta se svjesnost razvija u kontekstu ostvarenja civilne misije sveučilišta. Kako bi se omogućila fleksibilnost svih subjekata uključenih u DKU, a koja je preduvjet kvalitetne i sveobuhvatne praktične primjene ove metode, neizostavna je konstantna podrška i potpora među sustavima uključenim u ovaj proces.