Društveno korisno učenje moguće je implementirati u obrazovanje na mnoge načine, a primjeri aktivnosti mogu se realizirati unutar kolegija kao obvezna ili izborna sastavnica. Neki od najčešćih aktivnosti su: osmišljavanje i izvođenje radionica, izrada projekta i primjena istog u zajednici, angažman na postojećim projektima u suradnji s udrugama i sl.

Autorice Jensen Bohat i Goodrich ponudile su pregled 6 modela društveno korisnog učenja:

(1) Plasman model (eng. Placement model) vrsta je DKU-a u kojem su aktivnosti organizirane na slijedeći način: studenti odlaze organizaciji ili davatelju usluga višekratno, najčešće tijekom semestra. Uglavnom rade direktno u kontaktu s korisnicima te obično obnašaju tipične uslužne uloge. Svoja iskustva bilježe tijekom pružanja usluga. Primjer ovog modela su: rad studenata na projektu koji ima za cilj pomoći mladim majkama u poboljšanju njihovih roditeljskih vještina te promicanje zdravog razvoja djece. Studenti kroz ovaj model dobivaju praktično iskustvo (rada s djecom) a korisnici (majke) uče vrijedne informacije o podizanju, odgoju i brizi za djecu. Dobre strane ovog modela su izloženost/transparentnost pitanja socijalnog pravosuđa, poticanje osobnog razvoja, razvoj profesionalnih vještina te upoznavanje sa stručnim ulogama. Potencijalne negativne strane ovog modela su osobna sigurnost i transport studenata, rutinske provjere i dobne granice, izazov rasporeda te nedovoljna uključenost fakulteta u aktivnosti.

U (2) Projektnom modelu (eng. Project model) studenti preuzimaju projekte od strane agencija(organizacije koje stvaraju mrežu partnera u zajednici na način da ispituju potrebe zajednice te razvijaju različite oblike suradnje sveučilišnih nastavnika i udruga/institucija u zajednici). Ponekad to može biti i istraživački projekt. Ovaj model sadrži sve komponente koje se ne uklapaju u druge modele. Primjer ovog modela je sudjelovanje studenata na satu mikrobiologije u istraživačkom projektu kojim se pokušalo utvrditi širenje infektivnih agenasa. Studenti su dijelili epruvete simuliranog agensa na kućnim zabavama te su na koncu epruvete bile skupljene i analizirane kako bi se dobio odgovor na širenje simuliranih bolesti. Dobre strane ovog modela su interdisciplinarnost, fleksibilan raspored i transport, mnogo prostora za vođenje i kreativnost. Negativne strane ovog modela su mogućnost da projekt ponekad može postati prezahtjevan te da preraste kapacitete nastavnika i studenata, nužnost pridržavanja objektivnih tj. znanstvenih ciljeva te potencijalno preveliki razredi koji sudjeluju u projektu.

(3) Model proizvoda (eng. Product model) vrsta je DKU-a unutar kojeg studenti stečene vještine i znanja koriste u izradi proizvoda kojeg kasnije dostavljaju organizaciji. Najčešće se radi o grupnom radu na proizvodu izvan organizacije. Primjer modela proizvoda jest projekt u kojem studenti na satu grafičkog dizajna i marketinga surađuju s neprofitnim organizacijama izrađujući promotivne materijale za njihov program. Time se postiže obostrana korist na način da studenti dobivaju iskustvo klijenta iz stvarnog svijeta a organizacija dobiva visoko-kvalitetne marketinške materijale. Dobre strane ovog modela su prilika za interdisciplinarnost i unakrsna razina rada, mogućnost obavljanja projekta u sklopu nastave, studenti izravno primjenjuju naučeno, zadaci se mogu lako ostvariti te poticanje timskog rada. Negativne strane ovog modela su nedovoljna pouzdanost suradnika i raspoređivanje partnera u zajednici, manja izloženost pitanja socijalnog pravosuđa, neki učenici mogu ulagati više napora od drugih iz grupe te nenadani troškovi.

U (4) Modelu predstavljanja (eng. Presentation model) studenti naučeno prezentiraju drugim članovima zajednice. Prenošenjem naučenog u stvarno okruženje učenje se ojačava. Primjer modela predstavljanja jest kada studenti stomatologije podučavaju korisnike skloništa za beskućnike primjerenoj stomatološkoj higijeni. Studenti time iskazuju svoja znanja i stječu iskustva dok primatelji usluge dobivaju vrijedne informacije i/ili usluge. Dobre strane ovog modela su mogućnost javnog govorništva/nastupanja te mogućnost iskustva podučavanja. Negativne strane modela su ograničenje vremena trajanja (jedan do dva po semestru) kao i izazov pronalaska partnera u zajednici koji će odgovarati nastavnom planu i programu.

(5) Model predstavaljanje + (eng. Presentation plus model) vrlo je sličan modelu predstavljanja ali prezentacije se održavaju u formi sajma ili konferencije. Primjer ovog modela jest predstavljanje informacija korisnicima doma za starije i nemoćne osobe o prevenciji raka kože od strane studenata. Dobre strane ovog modela su osnaživanje znanja kroz podučavanje te prilika za javnim govorništvom dok su negativne strane ovog modela ograničeno izlaganje (sajam/konferencija kao jedan događaj) te poteškoće pronalaska odgovarajućeg partnera u zajednici.

(6) Model događaja (eng. Event model) je interdisciplinaran i međupredmetan te obuhvaća i privatni i javni sektor. Cilj mu je istaknuti potrebe zajednice kroz stvaranje događaja kojim će privući pozornost šire društvene zajednice o postojećem problemu ili poteškoći. Primjer za ovaj tip modela jest da studenti planiraju aktivnosti koje će se izvršavati diljem zajednice a cilj im je prikupiti sredstava za pacijente oboljele od karcinoma. Uključeni su u svaki korak procesa. Oboljeli, po završetku projekta, dobivaju sredstva kako bi nadoknadili svoje medicinske troškove. Dobre strane ovog modela su edukacijski fokus i fokus zagovaranja, individualni pristup, izuzetno velik utjecaj na razini zajednice te visoko profiliranje (mogućnost stjecanja visoke kompetentnosti i kvalificiranosti u određenom području). Negativne strane ovog modela su također veliki utjecaj na razini zajednice (potencijalno negativna djelovanja koja isključuju društvenu odgovornost), zahtijevanje puno planiranja, aktivnosti se mogu pretvoriti u službu zajednice, te se gubi kontekst društveno korisnog učenja.

Izvori:

1. Polić, P., Zloković, J. (2013). Izazovi implementacije modela učenja zalaganjem u zajednici – primjer kolegija Obitelj i prevencija asocijalnih oblika ponašanja. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja
2. Bohat, K. J., Goodrich, S. (2007). Six Models of Service-Learning. Wisconsin Campus Compact Service-Learning Summit