UVOD U DRUŠTVENO KORISNO UČENJE

Ovaj članak definira društveno korisno učenje i određuje razlike između društveno korisnog učenja i drugih srodnih iskustava. To uključuje temeljna načela društveno korisnog učenja, teorijske temelje i pregled njegove povijesti, koristi i trenutnog opsega i praksi. Ove osnovne informacije osmišljene su da budu korisne onima koji su novi u društveno korisnom učenju, kao i onima koji imaju značajno iskustvo u društveno korisnom učenju. Kolege koji su uronjeni u mnoštvo detalja o društveno korisnom učenju često mi govore da im je to osvježavajuće i nadahnjujuće da povremeno preispitaju svoje temeljne koncepte, teorijske i temeljne principe. Slažem se s njima.

ŠTO JE DRUŠTVENO KORISNO UČENJE?

• Na koji se način društveno korisno učenje razlikuje od volontiranja i rada za opće dobro?
• Kako se ona razlikuje od drugih oblika iskustvenog učenja kao što je praksa?
• Je li to društveno korisno učenje? Kako ću znati da ga uistinu obavljam?
• Je li građansko angažiranje novo društveno korisno učenje?

Iako danas postoje višestruke definicije društveno korisnog učenja, definiram društveno korisno učenje kao oblik iskustvenog obrazovanja u kojem se učenici uključuju u aktivnosti koje se bave ljudskim i društvenim potrebama, zajedno sa strukturiranim mogućnostima za refleksiju osmišljenim za postizanje željenih ishoda učenja(Jacoby,1996c). Neke definicije jasno navode da društveno korisno učenje mora biti dio formalnog akademskog kurikuluma.(Clayton,Bringle & Hatcher, 2013).

Definicija koju preferiram, međutim, nudi širi pogled koji uključuje iskustva koja su omogućili stručnjaci za studentske poslove, voditelji kampusa, partneri u zajednici i studentski vođe, a uvjet je taj da ta iskustva uključuju temeljne elemente društveno korisnog učenja, razmišljanja i uzajamnosti.

Slika 1.1. Razlikovanje programa koji se odnose na služenje zajednici

Izvor: Furco, 1996.

Smatram korisnim koristiti Andrew Furcov (1996) često citirani model kako bi se istaknula jedinstvenost društveno korisnog učenja i kako se razlikuje od drugih oblika rada u zajednici i iskustvenog učenja. Furco karakterizira svaku vrstu programa po svojoj namjenskojj koristi i stupnju usredotočenosti na učenje i služenje.

Volonterstvo i rad za opće dobro, s lijeve strane modela, usredotočeni su  i namijenjeni  pojedincu, organizaciji ili zajednici. Volonterstvo na donjoj prečki modela je oblik ljubavi. Radi se o pružanju usluga, bez namjernog povezivanja s refleksijom ili učenjem. Dok volonterske aktivnosti mogu biti kontinuirane, one se često javljaju jednokratno ili povremeno. Mnogi zagovornici društveno korisnog učenja promatraju volonterizam kao jednosmjernu, a paternalističku vrstu osjećaja dobre volje koji potvrđuje održavanje statusa quo i ovisnosti.

Pomicanjem prema gore, programi društvenog rada angažiraju učenike u osmišljavanju aktivnosti kako bi zadovoljili ljudske i društvene potrebe. Takvi programi mogu biti strukturiraniji i održiviji od volontiranja, te na taj način pružaju veće koristi primateljima usluga.

Na desnoj strani modela, primarni namjenski korisnik stažiranja i terenskog rada je pružatelj ili student, a glavni fokus je na učenju. Stažiranja su iskustva u kojima se studenti angažiraju kako bi naučili više o svom području studija i stekli praktično iskustvo u području potencijalne karijere. Mogu ili ne moraju biti povezani s akademskim tečajevima ili uključivati refleksiju. Terenski rad ili terensko obrazovanje, općenito je povezano s kurikulumom, često u jednoj od profesija, kao što su poučavanje, socijalne usluge, zdravstvo ili pravo. Terenski rad pruža korist primateljima studentske usluge, fokus je na poboljšanju učenja učenika u njihovom području studija. Refleksija može biti dio iskustva. Kroz stažiranje i terenski rad osobe  se mogu baviti ljudskim i društvenim potrebama, ali nije nužan uvjet. Smješteno u središtu modela, društveno korisno učenje nastoji postići ravnotežu između učenja studenata i ishoda zajednice. Jedan od temeljnih principa društveno korisnog učenja je „služenje, u kombinaciji s učenjem, dodaje vrijednost svakome i transformira oba.“(Porter-Honnet & Poulsen, 1990, str. 40).

Društveno korisno učenje temelji se na pretpostavci da se učenje ne javlja nužno kao rezultat samog iskustva, već kao rezultat refleksije osmišljene za postizanje specifičnih ishoda učenja. U tom smislu, društveno korisno učenje proširuje koncepte rada u zajednici i volontiranja(Furco,1996). U društveno korisnom učenju, mogućnosti za učenje i refleksiju integrirane su u strukturu programa ili tečaja. Društveno korisno učenje izričito je osmišljeno kako bi se potaknulo učenje o povijesnim, sociološkim, kulturnim, ekonomskim i političkim kontekstima koji su temelj za razumijevanje potreba ili pitanja kojima se studenti bave. Različiti programi ili tečajevi naglašavaju različite vrste i kombinacije ciljeva učenja: intelektualni, društveni, građanski, etički, moralni, duhovni, interkulturalni, karijerni ili osobni. Dodatni ishodi učenja mogu uključivati, ali nisu ograničeni na, produbljivanje razumijevanja akademskog sadržaja, primjenu teorije na praksu, povećanje svijesti o jačini i ograničenjima korištenja znanja iz disciplina temeljenih na rješavanju socijalnih pitanja, razumijevanje ljudskih razlika i zajedničkih mogućnosti, istraživanje mogućnosti za buduće individualne i kolektivne akcije za rješavanje problema zajednice i razvijanje širokog raspona praktičnih vještina.

Drugi ključni element društveno korisnog učenja je uzajamnost/reciprocitet. Uzajamnost znači da se mi, kao edukatori društveno korisnog učenja, odnosimo prema zajednici u duhu partnerstva, promatrajući instituciju i zajednicu u smislu sredstava i potreba. Sudionici u uzajamnim odnosima u društveno korisnom učenju nastoje izbjeći ono što Thea Hillman naziva “provider-recipient split”, što je jasno u volonterizmu i društvenom radu. Robert Sigmon, jedan od prvih predstavnika društveno korisnog učenja, naglasio je da je “svaki sudionik davatelj i primatelj usluga, pružatelj skrbi i skrbnik, onaj tko doprinosi ali i dobiva doprinos. Učenje i obučavanje u društveno korisnom učenju je također zadatak za svakog od partnera u odnosima …. svaka od strana vidi drugog kao onoga tko doprinosi i onoga koji uzima neke benefite. ” Uzajamnost podrazumijeva da zajednica nije laboratorij za učenje i da se društveno korisno učenje treba osmisliti zajedno sa zajednicom kako bi se zadovoljile potrebe koje je zajednica identificirala. Aktivnosti društveno korisnog učenja mogu se odvijati na ili izvan mjesta zajednice i mogu ili ne moraju uključiti učenike u interakciju s voditeljima ili klijentima organizacija zajednice.

Pojmovi i koncepti društveno korisnog učenja i građanskog angažmana često su zbunjujući. Građanski angažman je širi pojam i može se definirati kao djelovanje s velikim osjećajem odgovornosti prema vlastitoj zajednici u političkom i nepolitičkom smislu. Često se opisuje kao aktivno građanstvo ili demokratsko sudjelovanje. Građanski angažman tako obuhvaća širi spektar aktivnosti nego što se tradicionalno povezivalo s društveno korisnim učenjem, kao što je donošenje prijedloga za promjenu javne politike, od podnošenja molbi do prosvjeda i angažiranja na različitim razinama političkog napretka. Često su me pitali jesu li pojmovi društveno korisno učenje i građanski angažman međusobno zamjenjivi i je li građanski angažman novi izraz za društveno korisno učenje. Neka zbrka u vezi s terminologijom nastaje zato što i društveno korisno učenje i građanski angažman dijele željene ishode tj. rješavanje temeljnih uzroka problema koji utječu na potrebu za služenje, kao i motiviranje učenika da se uključe u buduće građansko i političko djelovanje.

Još jedno zbunjujuće pitanje definicije jest to što se pojam društveno korisnog učenja koristi za nazivanje programa, pedagogije i filozofije. Kao program, društveno korisno učenje je inicijativa ili skup inicijativa koje studentima pružaju mogućnosti za ispunjavanje zadataka koji zadovoljavaju ljudske i društvene potrebe u kombinaciji s promišljanjem strukturiranim za postizanje željenih ishoda učenja.

U kurikularnim programima društveno korisno učenje može omogućiti učenicima da postignu ishode na temelju discipline ili opće ciljeve učenja, kao što su kritičko razmišljanje, informacijska pismenost i rješavanje problema u suradnji. Kurikularni programi mogu imati različite ciljeve, kao što su vodstvo, duhovnost ili interkulturalna kompetencija. Kao pedagogija društveno korisno učenje je obrazovanje koje se temelji na iskustvu kao osnovi za učenje i na središnjem dijelu kritičke refleksije namjerno osmišljene kako bi se omogućilo učenje. Nastavnici odabiru kako će se steći iskustva , jer oni su ti koji odabiru tekst ili druge aktivnosti učenja, za koje vjeruju da će biti najučinkovitije u osposobljavanju studenata za učenje i primjenu sadržaja kolegija. Refleksija u društveno korisnom učenju potiče učenike da integriraju iskustvo i opažanja s postojećim znanjem kako bi ispitali teoriju u praksi, te analizirali i ispitali svoje a priori pretpostavke i uvjerenja.

Društveno korisno učenje je također filozofija “ljudskog rasta i svrhe, društvene vizije, pristupa zajednici i načinu spoznaje”(Kendall,1990.,str.23). To je filozofija reciprociteta, koja se temelji na prelasku iz ljubavi ka pravdi, od služenja do eliminacije potrebe. Društveno korisno učenje kao filozofija je “izraz vrijednosti – služenje drugima, razvoj zajednice i osnaživanje, recipročno učenje – koje određuje svrhu, prirodu i proces društvene i obrazovne razmjene između učenika (studenata) i ljudi kojima služe”(Stanton,1990.,str. 67).

Autor:

Barbara Jacoby