Počnimo definiranjem pojmova. Definicija društveno korisnog učenja razlikuje se od volontiranja i staromodnog rada u zajednici.

Istina je da postoje mnoge definicije o društveno korisnom učenju koje plutaju okolo, neke od 1970-ih. Zapravo, svatko tko ovo čita vjerojatno zna neku od definicija. Ali ova definicija je čvrsta i jezgrovito pokriva osobine: „Društveno korisno učenje je oblik iskustvenog obrazovanja u kojem se studenti uključuju u aktivnosti koje se bave ljudskim i društvenim potrebama, zajedno sa strukturiranim mogućnostima za refleksiju osmišljenu kako bi se postigli željeni ishodi učenja.“ (Jacoby, Service-Learning in Higher Education, 1996)

Društveno korisno učenje temelji se na načelu da se učenje ne događa nužno kao rezultat samog iskustva, već kao rezultat refleksije  osmišljene kako bi se postigli određeni ishodi. Dva ključna elementa koja treba izvući su koncepti refleksije i uzajamnosti.

U središtu definicije društveno korisnog učenja nalazi se ova fraza: “Strukturirane mogućnosti za refleksiju.” Refleksija kombinira dva procesa – afektivno i kognitivno. Povezuje društvo i učenje na vrlo intencionalan način. Refleksija je temelj za uspješno društveno korisno  učenje jer je to element koji povezuje društvo i učenje.

Znamo da se učenje ne događa nužno samo kao rezultat iskustva. Zapravo, učenici ponekad dobiju pogrešnu poruku. Društveno korisno učenje se temelji na ideji da se učenje ne događa samo kao rezultat djelovanja ili iskustva, već kao rezultat namjernog promišljanja tog iskustva, u službi postizanja specifičnih ishoda učenja. U društveno korisnom učenju, prilike za učenje nisu slučajne – umjesto toga, one su integrirane u strukturu predmeta ili programa. Refleksija mora biti osmišljena s namjerom da se olakšaju željeni ishodi učenja.

Pouzdan vodič koji će vam pomoći je The 4C’s of Critical Reflection (Kritična refleksija) koji su napisali Eiler, Giles i Schmiedes (1996). Taj je vodič pomogao mnogim praktičarima u planiranju i provedbi aktivnosti refleksije društveno korisnog učenja.

Pogledajmo pobliže svaku vrstu refleksije kako biste mogli vidjeti kako ih možete koristiti kroz predmet:

Kontinuirana refleksija: ova vrsta refleksije se pojavljuje prije, tijekom i poslije društveno korisnog iskustva. Da bi se dogodilo najdublje učenje, refleksija mora biti u tijeku.

Povezana refleksija: Ova vrsta kritičke refleksije gradi mostove između sadržaja za učenje, osobnih razmišljanja i iskustava iz prve ruke. To čini teoriju stvarnom, pretvara statistiku u ljude i situacije, te postavlja pitanja koja, da nije bilo iskustva u službi, možda ne bi bila postavljena.

Izazovna refleksija: izazovna refleksija znači reflektiranje starih pitanja koja gledate na nove načine, otkrivaju se nove perspektive i otvaraju nova pitanja. Ona izbjegava pojednostavljene, jednodimenzionalne zaključke. Ona ispituje uzročnost. I dok kolegij društveno korisnog učenja traje i kako napreduje, postavljaju se sve dublja i dublja pitanja.  Optimalna je ravnoteža izazova i, u isto vrijeme, podrška učenika. Previše izazova bez podrške znači da se učenici mogu povući u sebe i izbjeći rizike potrebne za eksperimentiranje s novim idejama i gledištima. Ako postoji velika podrška, ali nedostatak izazova, učenici možda neće napustiti svoje “zonu udobnosti” i rasta vjerojatno neće biti, a samim time ni napretka.

Kontekstualizirana refleksija: To znači da su teme i aktivnosti za refleksiju smislene s obzirom na iskustva koja učenici imaju u lokalnoj zajednici. Između učenika, aktivnosti i okruženja dolazi do značajne interakcije. Ova vrsta refleksije može ili ne mora uključivati članove zajednice. Oblik, proces i postavljanje refleksije trebaju biti vođeni kontekstom. Kontekst se može odnositi na kritične incidente ili ono što se događa u životu učenika. Kada su se dogodili potresi na Haitiju, brojni koledži i sveučilišta imali su kolegije diljem akademskog spektra u kojima su prestali raditi ono što su radili rutinski već su  koristili kritičku refleksiju kako bi povezali pitanja o potresu sa sadržajem.

Autor: Barb Jacoby, dr.sc.