Globalizacija i društveno korisno učenje

Kako se globalizacija povezuje sa društveno korisnim učenjem ili, konkretnije, koje su posljedice triju međusobno povezanih lica za dva važna načela dobre prakse, uzajamnosti i zadovoljavanja potreba zajednice? Podsjećajući da je jedna od karakteristika globalizacije njezina neujednačenost, teoriju globalizacije ne treba promatrati kao skup univerzalno valjanih načela, nego kao okvir za ispitivanje politike i prakse. Dva su načela razmotrena u odvojenim odjeljcima u nastavku. U svakom slučaju, prvo razmatram perspektivu tog područja, koja podrazumijeva pitanje kako je to načelo definirano i provedeno u praksi i kojim stvarnim ili impliciranim svrhama služi. Rasprava zatim postaje kritičnija, pitajući se koliko dobro načelo zadovoljava te svrhe. Konačno, u raspravu donosim perspektivu i doprinose globalizacije. Smatram da oba principa imaju svoje korijene u teoriji razmjene i sugeriraju rekonceptualizacije koje nas udaljavaju od liberalnih i neoliberalnih pojmova. Ne predlažem da se sadašnja načela u cijelosti napuste, nego da ih se koristi za informiranje o praksi koja povezuje globalno i lokalno, na taj ćemo način postati svjesniji njihovih implikacija. Međutim, smatram da je, s obzirom na povijesne dimenzije globalizacije, važno razmotriti praksu i načela u njezinom svjetlu.

Reciprocitet/uzajamnost

Ovo poglavlje razvija dvije glavne teme. Prva je da je uvijek postojala barem djelomična usklađenost između koncepta uzajamnosti i prakse. Ovaj argument vodi do drugog, koji predlaže da se koncept međuzavisnosti bolje uklapa u ciljeve i da je više u skladu s programom socijalne pravde i globalnog građanstva koji predstavlja novi globalizacijski projekt globalizma. Načelo uzajamnosti u društveno korisnom učenju proizlazi iz potrebe da se riješi ponavljajuća negativna tendencija u odnosu davatelj usluga-primatelj usluga. Kao što objašnjava Jane Kendall, “problemi s paternalizmom, nejednakim odnosima između uključenih strana i tendencija da se usredotočujemo samo na dobrotvorne svrhe – radeći ili pomažući drugima – umjesto da podupirete druge da zadovolje vlastite potrebe, sve je to postalo zjapeća zamka ”(U Rhoads, 1997, str. 137)

Dok se čini da moralni imperativ ovdje zauzima središnje mjesto, on je integralno povezan s pedagoškim: pitanje je kako podržati odnose koji nisu ne samo eksploatatorski, nego i doprinijeti nečemu vrijednom svim sudionicima, shvaćajući da su te vrste odnosa i njihova iskustva također odgovorna za dublju vrstu učenja. Za Jane Kendall, reciprocitet znači “razmjenu i davanja i primanja između poslužitelja i osobe ili grupe koju se služi” (u Rhoadsu, str. 137), u toj situaciji svi uče,  i svi su uključeni u određivanje što će se naučiti (također vidjeti Honnet & Poulsen, 1989). Drugi utjecajni pisci podržavaju ovaj stav. Barbara Holland (2002) dodaje ciljeve „poštivanja različitih izvora znanja, različitih doprinosa svakog sudionika, pravedne razmjene vrijednosti i osiguranja koristi za sve sudionike“ (str. 2). Ključno je pitanje “uravnotežiti različite perspektive koje čine partnerstva društveno korisnog učenja” (str. 2). Upravo taj čin usklađivanja koji koristi za studente i zajednicu čini visoko kvalitetno društveno korisno učenje u tipologiji Roberta Sigmona kontinuuma društva i učenja (Furco, 1996).

Koliko dobro, reciprocitet, kao koncept, služi tim ciljevima? Jedno od njegovih važnih značenja prenosi se ovom latinskom izrekom (koja se još uvijek koristi u zakonu), do ut des, doslovno, “Daj, da bi dobio.” Kao što je situacija i u tržišnoj transakciji, to nas podsjeća da je reciprocitet ukorijenjen u teoriji razmjene, koja gleda na društvene mreže u smislu razmjene (materijalne, socijalne, psihičke, političke i tako dalje).  Uzajamnost je posebna vrsta razmjene, koja je, kada se uzme izvan osobnih odnosa na društvenu razinu, povezana s povjerenjem i solidarnošću u društvenim skupinama, te se stoga smatra važnim čimbenikom u ukupnoj društvenoj integraciji – ljepilu koje drži društvo zajedno. Ali samo određene vrste razmjena su recipročne. U poticajnom članku koji je pokušao raspakirati koncept, sociolog Alvin Gouldner (1960.) tvrdi da razmjene uključuju prava i obveze – obvezu davanja i pravo na primanje – i da uzajamnost podrazumijeva posebnu vrstu komplementarnosti, u kojoj obje strane imaju obvezu davanja i pravo na primanje. Kulturni antropolog Marshall Sahlins pridonosi našem razumijevanju kroz dobro poznatu tipologiju utemeljenu na interesima razmjene, njegovoj neposrednosti (to jest, vremenu koje je proteklo između davanja i primanja) i njegovoj ekvivalentnosti. Što sve znači reciprocitet u kontekstu društveno korisnog učenja? Čini se prilično lako zaključiti da je reciprocitet, kao što je ovdje i definirano, izvan dosega tipičnih odnosa društveno korisnog učenja. Uzmimo, na primjer, ekstremni slučaj na koji je Kendall (u Rhoadsu, 1997.) aludirao, izravna služba ljudima nižeg društvenog statusa u potrebnim okolnostima, kao u narodnoj kuhinji: čak i ako snažna kritička refleksija produbljuje učeničko razumijevanje strukturalnih uzroka gladi, pa čak i ako ljudi kojima je hrana potrebna dobivaju hranjive obroke koji se s poštovanjem služe, postoji razmjena, ali ne i uzajamnost, ni u Gouldnerovim (1960) ni u Sahlinsovim (1972) – ili,  Kendallovim – pojmovima. Čini se da bi norme dobrotvornog davanja i odgovornosti prema ljudskim bićima trebale biti karakterizirane pojmom uključenosti, a ne uzajamnosti.

Međutim, kako sugerira ranija rasprava o globalizaciji, s tim usmjerenjem nastaju dva problema. Prvo, vjerojatno je da je riječ o instanciranju jedinstvenosti, gdje poslužitelj, kao dominantna strana odnosa, provodi djelo,uslugu kao neovisan, a čini je i pomaže drugoj ovisnoj strani. To je ujedno i orijentacija koja vodi učenike da često razmisle o tome koliko su sretni, u usporedbi s onima kojima su služili, da budu zahvalni svojim obiteljima i njihovoj podršci, u usporedbi s obiteljima i nedostatkom podrške onih kojima su služili.

Ono što je potrebno je drugačija vrsta interakcije, interakcija koja naglašava slušanje perspektiva i povijesti kroz poštovanje, zajedno s izgradnjom zajednice i možda zagovaranjem u okruženju koje priznaje i rješava teške emocije i političke izbore koji prate ove napetosti. Takva vrsta interakcije bi bila poželjna za obje strane. Važno pitanje ovdje, o čemu dalje raspravljam u sljedećem odjeljku, jest kako pomoći tim budućim partnerima da dođu do dijaloga i društvenog djelovanja. Ideje razmjene i uzajamne razmjene dodatno su se razvijale kroz koncept socijalnog kapitala, a ono što se naziva premošćivanje društvenog kapitala posebno je relevantno za društveno korisno učenje, budući da se odnosi na guste mreže razmjena i odnosa koji se proširuju na temelju povjerenja (ili uzajamnosti) horizontalno u različitim skupinama i tako pomažu razviti osjećaj solidarnosti čak i sa strancima. Služba za mlade, kao što Putnam sugerira, važan je način za razvoj ove vrste društvenog kapitala (Putnam i Feldstein, 2003; Siisiäinen, 2000). Vraćajući se na primjere narodne kuhinje i sastanaka u zajednici, ključno bi bilo promicanje višestrukih i stalnih interakcija između učenika i sudionika u tim drugim aktivnostima u zajednici, tako da se tijekom vremena može razviti povjerenje i opća uzajamnost. Ova ideja podupire važnost održivog partnerstva za učenje i ima neke prednosti, ali izostavlja važne točke. Kendall (u Rhoads, 1997) je u pravu kada kaže da je izostanak uzajamnosti posebno problematičan u kontekstu asimetričnih odnosa moći, koji lako dovodi do manjka konceptualizacije osoba nižeg statusa – primatelja usluge.

Ovdje se radi o privilegiranom procesu koji je normativan u elitističkim i meritokratskim društvenim sustavima, jer hegemonijske pretpostavke daju moralnu nadmoć društveno superiornom, kroz privilegije stvorene od strane klase, rase, roda, morala, civilizacije i slično. Ponovno se prisjetimo gore spomenute interakcije Sjever-Jug. Može li se od službe za mlade očekivati da promijeni ove hegemonističke pretpostavke, i ako je tako, koja načela će se pozivati na podršku praksi usmjerenoj na ovaj projekt? Ova rasprava dovodi u pitanje činjenicu da je načelo uzajamnosti zamišljeno da bude kontra – normativno, pa čak i potencijalno protuokvalično, jer predlaže alternativne načine postojanja i rada s onima koji su  podcijenjeni, kako bi se ispravile ove asimetrije i potaknule pravednije razmjene, odnosi i zajednice – uključujući razmjenu znanja. Pitanje je kako iznijeti, učiniti vidljivim, dalje razvijati i pravedno preispitivati vrijednost resursa tih “manjih” skupina. Čini se da je to ono što Kendall, Jacoby, Holland (2002) i drugi imaju na umu, ali to je i tamo gdje reciprocitet nalazi svoje granice. Prelazak s paternalizma i milosrđa na ovu verziju teorije razmjene ne pruža dovoljno čvrstu osnovu za pravedne i poštujuće odnose preko društvenih granica koje karakteriziraju visokokvalitetno društveno korisno učenje. U važnom smislu, reciprocitet i njegovi povezani koncepti ostaju ukorijenjeni u (tržišnom) procesu akumulacije, koji tjera ljude na davanje i primanje i konačno na stvaranje društvenih mreža kao načina da imaju više. No, kako multivokalnost proizlazi iz raspuštanja Centra, on poziva na pronalaženje novih načina zajedničkog života, kao međuovisnih globalnih građana i članova zajednica koje se šire. Uz to, uzajamnost je i kratka, jer se bavi samo jednim dijelom nas samih, dijelom koji naglašava racionalno, instrumentalno i izračunljivo, što podsjeća na Habermasov (1984) sustav. Globalizam nas podsjeća na dijelove nas samih koji govore o našoj međusobnoj povezanosti i međusobnoj ovisnosti, i trebamo ih ponovno ugraditi u tkivo naših života. Društveno korisno učenje mora stoga uključivati više od ugovornih odnosa, pozivajući na dijalog ne samo kao razmjenu ideja, nego i kao susret među ljudima. Odgajatelji tj. učitelji kroz društveno korisno učenje trebaju promicati međuovisnost partnera, a ne uzajamnost između davatelja i primatelja usluga.

U prilog ovoj orijentaciji, predlažem da se suzdržimo od upotrebe izraza davatelj i primatelj usluga, već radije odnos društveno korisnog učenja kao partnerstva (vratit ću se na ovu temu u odjeljku o zadovoljavanju potreba zajednice). Kao što se koristi u literaturi, partnerstva uključuju više od razmjene koja se temelji na vlastitim i zajedničkim interesima.

Ispunjavanje potreba zajednice

Prethodna rasprava već je uvela većinu koncepata potrebnih za istraživanje načela zadovoljavanja potreba zajednice. Ovo načelo naglašava perspektivu partnera u zajednici, govoreći, zapravo, da partner za kojeg se smatra da donosi vrijedne resurse na stol, neće diktirati za koju će se namjenu ti resursi koristiti.

Kao što je bio slučaj s reciprocitetom, načelo je stoga korektiv asimetrije moći: samoopredjeljenje manje moćnih(jug) je put prekidanja dominacije i jedinstvenosti koji favoriziraju moćni(sjever). Ovo je važna točka jer, prema Youngu (2000), samoopredjeljenje je jedan od pokazatelja socijalne pravde. Da je ovo načelo ključno vidljivo  je kroz korištenje pristupa temeljenih na imovini za identificiranje projekata u zajednici (Kretzmann & McKnight, 1993.), zabrinutost oko podjele politika ključnih za zajednicu (reference) i, posebno, novih pristupa građanstvu koji vide društveno korisno učenje kao sredstvo za promicanje demokratskog sudjelovanja i javnog angažmana (Barber, 1998; Boyte i Kari, 1996). Naglasak na glas i osnaživanje (kako za učenike tako i za zajednicu) u definiranju potreba također se može staviti pod ovaj kišobran. Vratit ću se na ove orijentacije u nastavku, jer one pružaju sjeme za razmišljanje o ciljevima društveno korisnog učenja u kontekstu globalizacije.

Međutim, gore navedeno ne predstavlja konsenzus. Kada se nekritički primjenjuje, kao što je to često slučaj (Musil, 2003), načelo također daje potporu praksama koje su utemeljene na pružanju usluga, pa čak i na dobrotvornim organizacijama: zajednica se može tumačiti jednostavno kao davatelj usluga ili broj osoba na određenom zemljopisnom području, koji identificiraju potrebe za koje imaju bazu klijenata, a čije se posredovanje ne dovodi u pitanje. Ova definicija potreba zajednice nije proizvoljna, već je izvedena iz jedne od dvije korijenske riječi za zajednicu: com-unis i com-munis (Corlett, 1993). Prvo znači “ujedinjeno kao jedno” i naglašava zajednička značenja, veze i osjećaj pripadnosti. Potrebe nastaju u procesu koji nastoji identificirati opće dobro. Drugi, koji podsjeća na svakodnevni smisao (kao i “partnerstvo između sveučilišta i zajednice”), znači “ujedinjen kroz službu”. Ovo je minimalistička zajednica čiji su članovi povezani uzajamnim dužnostima i obvezama koje uključuju usluge poput onih koje pruža općina. Potrebe koje se pojavljuju kao važne u takvoj zajednici proizlaze iz agregiranja privatnih interesa, koje zatim napreduju kroz proces politike interesa. Kao što sugerira jezik, to je preferirana konceptualizacija liberalizma.

Već sam aludirao na probleme koji proizlaze iz liberalnog porijekla, oba načela o kojima se raspravlja. Globalizacija spaja problem, budući da u njenom kontekstu određene potrebe postaju ključnim i čine imperativom da se razviju jače verzije zajednice koje pomažu pri prelasku s jezika i pretpostavki na kojima se temelji razmjena i pružanje usluga, na jezik međuovisnosti, socijalne pravde i globalnog multietničkog državljanstva

Autor:

Novella Zett Keith

Temple University