DRUŠTVENO KORISNO UČENJE U SVJETLU GLOBALIZACIJE: promišljanje teorije i prakse

Globalizacija je višestruka pojava koja ne daje jednostavne definicije. Autor ispituje tri  međusobno povezana lica globalizacije- neoliberalizam, vremensko-prostorno kompresiranje i globalizam – kako bi pratili njihove implikacije na dva principa društveno korisnog učenja: uzajamnost i zadovoljavanje potreba zajednice. Članak rekonceptualizira ova dva principa, zaključujući da se međuovisnost bolje uklapa u vrijednosti i praksu na terenu nego uzajamnost; koncepcije zajednice trebale bi naglasiti razliku i sjecište javnih i privatnih prostora; potrebe zajednice trebaju biti definirane kako bi podržale građansko djelovanje, javni rad i socijalnu pravdu.

Ne možemo se oduprijeti ovom trendu ako se držimo samo obrazovanja jer se komercijaliziraju svi ljudski aspekti naših društava. To je svjetska bitka koju moramo voditi protiv ekscesa ekonomske modernizacije.

Trendovi u globalnoj ekonomiji, tehnologiji, komunikacijama i kretanjima ljudi, ostavljaju malo sumnje da je povijesni trenutak pred nama, s pratećim izazovima i mogućnostima. Pisci su ispitali mnoge implikacije tih višestrukih trendova za obrazovne ustanove, ali se, uz nekoliko iznimaka, tek trebaju pozabaviti sjecištem globalizacije i učenja u zajednici. Zabrinutost za raznolikost, globalno građanstvo, osnaživanje mladih, razvoj zajednice i slično, koji se mogu teoretizirati kao aspekti globalizacije, vidljivi su u literaturi i praksi na terenu, ali nisu povezani kroz teorijski okvir koji bi mogao pomoći edukatorima za provođenje programa društveno korisnog učenja u skladu s globalnim trendovima.

Kao složeni fenomen koji se ne odvija neizbježno, globalizacija uključuje neke trendove koji možda neće biti u našoj neposrednoj kontroli i stoga je često bitno biti spreman na prilagodbu; ali uvijek postoje područja djelovanja gdje je moguće odgovoriti svjesno i u skladu s alternativnim vrijednostima i programima, umjesto da se jednostavno pridržavamo agendi koje definiraju dominantni akteri u društvu. Teorija tako može biti vrlo praktična, pomažući u određivanju kada i kako uskladiti praksu s tim važnim trendovima, kao i kada djelovati na način koji će suprotstaviti njihove negativne učinke.

Zapravo, ovaj članak potaknut je željom da se shvati kako društveno korisno učenje može najbolje unaprijediti program socijalne pravde koja je Drugo lice globalizacije (vidi Falk, 1999) i suprotstavlja se sadašnjem dominantnom licu – neoliberalizmu.

Globalizacija: pregled

Bilo bi nemoguće opisati globalizaciju u jednom članku. Ovdje se radi o otvaranju “prozora” koji pruža širu perspektivu o društveno korisnom učenju. Usmjeriti ćemo se prema sjeveru što u govoru globalizacije, označava one razvijene zemlje (također nazvane zemljama prvog svijeta),koje su u srži svjetske sile. Dok jug uključuje zemlje koje su kolonizirane, odnosno zemlje u razvoju (također se nazivaju i zemljama trećeg svijeta ili periferije).

Globalizacija je složena, višestruka pojava koja je teoretski osporavana i ne daje jednostavne definicije (Kellner, 2000). Općenito je prihvaćeno kroz praksu da ono što se naziva globalizacijom raste tijekom dugog vremenskog razdoblja i ubrzava svoj rast u posljednjih četvrt stoljeća kroz tehnološke inovacije, komunikacijsku revoluciju i s padom Sovjetskog Saveza 1989. godine.(uklanjanje provjera koje su sovjetski blok i njegovi saveznici uspostavili za širenje kapitala i srodnih institucija). Iako se ovi trendovi mogu promatrati kao evolucijski, njihovi kombinirani i ubrzani učinci tijekom ovog razdoblja čine kvalitativnu razliku u načinu na koji živimo i djelujemo u našim životima.

Jedan utjecajni politički znanstvenik, David Held, govori da globalizacija podrazumijeva “intenziviranje svjetskih društvenih odnosa koji povezuju udaljene lokalitete na takav način da se lokalna događanja oblikuju događajima koji se odvijaju mnogo milja daleko i obratno” (citirano u Morrow & Torres, 2000., str. 29). Drugi govore o temeljnom restrukturiranju gospodarstva, politike i kulture, naglašavajući utjecaj korporativnih odluka i tehnoloških inovacija na dugoročne povijesne trendove. Na primjer, globalna ekonomija pojačava stalnu fragmentaciju proizvodnih procesa i usluga širom svijeta, kroz napredak u komunikacijskoj tehnologiji i obradi informacija. Kulturno, postoje procesi koji dovode do homogenizacije uz obnovu interesa i borbe za lokalno i autohtono stanovništvo. Te faktore treba promatrati kao interakciju, i reagirati na interese i djelovanje različitih društvenih agenata, a ne na posljedice slijepih sila.

Globalizaciju ću konceptualizirati u smislu tri međusobno povezane pojave: neoliberalizma, kompresije vremenskog prostora i globalizma. Neoliberalizam zauzima središnje načelo slobodne tržišne ekonomije i čini ga općim načelom stvaranja dobrog života i dobrog društva. To stajalište smatra ljude racionalnim biračima koji nastoje maksimizirati svoj osobni interes nad ulogom države kao zaštitnika javnog dobra. Ovaj trend pokreće sveučilišta, škole i zajednice prema privatizaciji, poduzetništvu, mjerljivim oblicima odgovornosti i novim oblicima siromaštva.

Preferirani pristup društveno korisnog učenja ovdje uključuje izravnu službu, posebno u područjima iz kojih se država povlači, a ne djelovanje angažiranih građana koji djeluju zajednički kako bi zagovarali alternativne vizije. Kompresija vremena i prostora uključuje promjenu u načinu na koji ljudi doživljavaju vrijeme i prostor koji je posljedica komunikacijske revolucije. Na primjer, ljudi su sada u mogućnosti održavati dalekosežne veze koje podržavaju višestruke identitete i konstrukcije pripadnosti, tako da je teško govoriti o lokalnoj zajednici kao takvoj. Za uzvrat, kulturna industrija promiče tendencije prema kulturnoj homogenizaciji, istodobno stvarajući nove kulture i politiku otpora.

Često postoje implikacije za zajednicu kroz programe društveno korisnog učenja, kao što je potreba da se ljudi okupljaju, i da prihvate različitosti, da se pozabave lokalnim i globalnim pitanjima i razviju širu i bolju zajednicu. Naposljetku, globalizam uključuje sustav vrijednosti u nastajanju i prateće političke i društvene pokrete koji naglašavaju razliku, dijalog i etiku kao kolektivne odgovornosti za svijet. Ove vrijednosti pružaju snažnu potporu praksama društveno korisnog učenja koje zagovaraju multikulturalno i globalno građanstvo te ekonomsku i socijalnu pravdu.

Ova tri aspekta globalizacije pružaju okvir kroz koji ću ispitati i rekonceptualizirati dva važna načela uslužnog učenja (Billig, 2000; Honnet i Poulsen, 1989.) koja se najsitnije ukrštaju s teorijom globalizacije: reciprocitet i zadovoljavanje potreba zajednice. Poglavlje o neoliberalizmu uglavnom je usredotočeno na političko-ekonomske čimbenike, uključujući i utjecaj neoliberalne globalizacije na siromaštvo: kako je društveno korisno učenje često uključeno u ublažavanje siromaštva, nova dinamika koja ga stvara mora biti shvaćena. Kulturne, društvene i psihološke implikacije neoliberalizma koje se odnose na druge aspekte globalizacije razmatraju se u dijelovima koji slijede.

Neoliberalizam

Neoliberalizam se naziva moćnim diskursom (Fitzsimons, 2000), jer nije ograničen na bilo koju sferu djelovanja (recimo, ekonomiju), već nudi sveobuhvatnu teoriju društva koja priziva univerzalne zakone i uključuje teoriju ljudske prirode, političke filozofije i teorije upravljanja. Ne slažem se s Fitzsimonsom da je neoliberalizam teoretski temelj trenutnog globalizacijskog vala (vidi također Rizvi, 2000); prije toga, ona se pojavljuje kao dominantna vladina filozofija i politika u Sjedinjenim Državama, Britaniji i drugim zemljama OECD-a od osamdesetih godina prošlog stoljeća i podupire režim globalnog upravljanja od 1970-ih, kroz politike Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Liberalizam vidi tržište, bilo da se radi o dobrima, uslugama ili idejama, kao središte za ostvarivanje slobode modernih pojedinaca, koji, kao samoregulirajući subjekti i maksimizatori profita, traže izbor vođen racionalnim kalkulacijama, a ne tradicionalnim predrasudama. Tiranske države koje ometaju taj proces su stoga prepreke ljudskom i društvenom razvoju. Slijedeći taj trend, teoretičari neoliberalizma, uključujući dobitnika Nobelove nagrade Miltona Friedmana, izjednačavaju slobodu izbora na tržištu s istinskim demokratskim sudjelovanjem. Budući da se slobodno (nesputano, konkurentno) tržište smatra superiornijim u zadovoljavanju svih ljudskih potreba, većina regulatornih i redistributivnih aktivnosti(usluga) koje je vlada preuzela s vremenom kako bi zaštitila zajednička dobra, osigurala osnovne potrebe i podržala jednakost i jednake mogućnosti (uključujući škole, zatvore, zdravstvene usluge, socijalnu skrb, itd.) treba privatizirati, postajući provincija ili za profitne, dobrotvorne ili volonterske organizacije. Nadalje, s obzirom da se vladina regulacija miješa u pravilno funkcioniranje slobodnih tržišta, sfera vlasti mora biti strogo ograničena, osim u jednom ključnom području: intervenirati kako bi podržao slobodu gospodarskih čimbenika od uplitanja države. U doba globalizacije, to znači potporu nesmetanoj slobodi trgovine, koju sada štiti Svjetska trgovinska organizacija. Međutim, postoje velike razlike između povijesnog liberalizma i sadašnjeg neoliberalizma. Povijesni liberalizam odnosio se na oslobađanje subjekta od tiranije tradicije i oslobađanje državnih subjekata od tiranije države. Za Johna Lockea, Adama Smitha i rane teoretičare liberalne demokracije i slobodne tržišne ekonomije (ili konkurentnog kapitalizma) tiranija države odnosila se na zadiranje u imovinska prava, uključujući i potporu merkantilističkom sustavu trgovine (Held, 1995). Neoliberalizam se vraća izvornim načelima i primjenjuje ih na sadašnjost koja je sasvim drugačija od povijesti. Umjesto da se borimo protiv moćne tiranske države, imamo moćne financijske i korporativne aktere koji koriste ekonomsku i državnu vlast kako bi dodatno proširili doseg koji je globalni i osobni. Josip Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade, koji je bio član neoliberalnog “Washingtonskog konsenzusa” (bio je predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika i glavni ekonomist Svjetske banke pod predsjednikom Clintonom), dodaje svoju podršku ovom stajalištu: Kraj Hladnog rata otvorio je nove mogućnosti za pokušaj stvaranja novog, globalnog ekonomskog poretka… koji se više temeljio na skupu načela, na ideologiji, na idejama socijalne pravde. Svijet je imao priliku postaviti jednake uvjete. Propustili smo tu priliku….

SLIKA 1.

Tri aspekta globalizacije s implikacijama na društveno korisno učenje

Većina ljudi nije imala dovoljno jasnu viziju onoga što smo htjeli ili što je trebalo stvoriti. Ali komercijalni i financijski interesi jesu. Željeli su iskoristiti tu novu priliku da se prošire – da stvore svijet koji će sebi otvoriti nova tržišta, za korporacije naprednih industrijskih zemalja. I iskoristili su američku vladu da napreduju u toj perspektivi. (Stiglitz, n.d.)

Uz ogromnu ekspanziju kapitalističkog sustava, podržanu institucijama globalnog upravljanja, “tržište” postaje sposobno za tiraniju, dok se država, koja je korporacija u nevjerici, pretvara u voljnog saveznika i dodatak globalnog kapitalizma. Kao što David Korten primjećuje u svojoj knjizi “Kad korporacije vladaju svijetom”, njime vlada opresivno tržište, a ne opresivna država. Tiranija tržišta može biti suptilnija od državne tiranije, ali nije ništa manje učinkovita u porobljavanju mnogih za interese nekolicine ”(Korten, 1995, str. 157-158). Korten nije protivnik biznisa, već jednostavno želi da se ekonomski interesi uklone iz središta ljudske egzistencije, pa se mogu ponovno ugraditi u vezu između života u zajednici i ljudskih vrijednosti. Ideologija središnjeg sustava globalnog upravljanja, međutim, u sebi sadrži financijska i tržišna razmatranja prije svega: kao primjer, MMF i WTO uvijek stavljaju inflaciju i trgovinske propise iznad nezaposlenosti i smanjene kvalitete života (Stiglitz, 2002). Međutim, te organizacije nisu otvorene za javnu kontrolu i nemaju institucionalizirane kanale za demokratsko djelovanje.

Što se može očekivati od neoliberalnog globalnog upravljanja? Iskustva juga mogu biti informativna jer većina djeluje pod njegovim utjecajem barem posljednjih 30 godina. Neoliberalne razvojne organizacije često podržavaju svoju praksu pozivajući se na takozvano “azijsko čudo” koje uključuje Singapur, Tajvan, Hong Kong i Južnu Koreju, koje su nakon Drugog svjetskog rata bile na niskom stupnju gospodarskog razvoja, ali su se kasnije razvile u bogata industrijalizirana gospodarstva. Dokaz je, međutim, da su to učinili jer su aktivističke države kontrolirale uvjete pod kojima su se uključile u globalno gospodarstvo, trošeći na istraživanje i razvoj, obrazovanje, ljudske usluge i reguliranje financijskih tržišta (Greider, 1997; Stiglitz, 2002). Ove intervencije ublažile su inherentno neujednačenu prirodu kapitalističkog razvoja, zadržavajući visoku zaposlenost i stvarajući snažnu srednju klasu.

Postoje golemi dokazi da neoliberalne ekonomske politike koje se provode na jugu kroz globalno upravljanje i na sjeveru kroz trenutnu vladinu politiku uvelike pogoršavaju nejednakosti i društvene podjele. Zemlje na jugu koje su uhvaćene u tzv. zamku duga i koje su bile prisiljene angažirati globalno gospodarstvo nakon neoliberalnih diktata MMF-a. U procesu strukturnog prilagođavanja nisu dobro prošle, s negativnim rezultatima koji su osobito značajni za najsiromašnije. Kao što to kažu Hans-Peter Martin i Harold Schumann, mi postajemo „društvo u kojem velika većina, 80 posto, živi u siromaštvu i s gotovo nikakvom moći donošenja odluka nad uvjetima koji utječu na njihove živote, a 20% njih živi u izobilju, uvijek im nedostaje vremena i donose sveobuhvatne odluke koje utječu na svakoga ”(Brock-Utne, 2000, str. 132). Kako neoliberalno upravljanje dobiva na snazi, čak i azijska čuda doživljavaju negativne učinke u pogledu pravednosti: između 1997. i 2001. godine siromaštvo se povećalo za 50 posto u Singapuru i udvostručilo u Južnoj Koreji (Goldsmith, 2001). Unatoč negativnim učincima, režimi strukturalnog prilagođavanja ostaju na snazi, ponašajući se na način koji je opisan kao neokolonijalni i paternalistički: oni vide svijet kao progresivni i neovisni Sjever čije puteve zaostali i ovisni Jug mora oponašati modernizacijom i objašnjavanjem bogatstva i siromaštva kroz teorije osobnih, kulturnih i društvenih zasluga i deficita. Napredak neoliberalizma nosi sa sobom produbljujuće krize, koje stvaraju otpor i oporbu ne samo od onih koje marginaliziraju, već i iz redova kapitalista i nekadašnjih pristaša sustava. Pokret koji se naziva globalizacija odozdo, o kojem će se raspravljati pod globalizmom, proizlazi iz sve većeg priznavanja tih obilježja: mi, na sjeveru, nismo neovisni entiteti, nismo imuni od korporativnih ekscesa i ciklusa pohlepe koje obuhvaća planeta. Ono što je bilo prije – neovisan sjever i ovisan jug sada prelazi u ideju o međuovisnosti iz spoznaje da na sve utječe globalni doseg korporativnih prioriteta, uključujući dijeljenje rastućih slabosti koje se proizvode, kao što je zagađenje koje je pokvarilo čak i azijska čuda (vidi Keith, 1999). Kao što George Soros, koji je stekao svoje golemo bogatstvo od neoliberalne globalizacije, rekao: “Ne vidim opstanak globalnog sustava. Po mom mišljenju, ušli smo u razdoblje globalne dezintegracije samo što toga još nismo svjesni” (u Greider, 1997, str. 248).

Autor:

Novella Zett Keith

Temple University